Što nama kao udruzi Hrvatska kulturno- umjetnička i sportska zajednica Berlin, znači priznanje Večernjakova domovnica, najbolje je opisala novinarka Katarina Pejić…
Znate li što znači uspjeti u iseljeništvu kao stranac? Znate li koliko je teško izgraditi ime u svijetu u kojem vas nitko ne poznaje, u kojem nemate ni obiteljsku podršku ni stare prijatelje, gdje se svaki uspjeh mora izboriti dvostruko jače? U glumi, glazbi, slikarstvu, sportu, politici, gospodarstvu biti prepoznat, postati netko, ostaviti trag.To nije samo uspjeh, to je životna pobjeda.
Večernjakova domovnica već devetnaest godina pronalazi one koje bi domovina možda zaboravila ili za njih nikada ne bi ni saznala. Koliko je samo priča ispričano, koliko redaka ispisano, koliko emocija utkano u svaki susret! Ovo nije samo nagrada, zna to svaki onaj koji ju je dobio ovo je priznanje svima onima koji su svoje ime izgradili daleko od kuće. E sad cete rec da sam pateticna, je teško je uspjeti u iseljeništvu?To nije samo uspjeh, to je borba. To su godine truda, odricanja i trenutaka kada se zapitate je li vrijedilo. A onda dođete ovdje, stanete na tu pozornicu, primite taj kipić i shvatite sto bi Oliver rekao“ vridilo je.“
Nikada oni koji žive u domovini neće moći u potpunosti razumjeti iseljenike. Ne mogu znati koliko boli nostalgija, koliko je gorko kada uspiješ, a nemaš s kim podijeliti taj trenutak, jer su tvoji najbliži tisućama kilometara daleko. Ali zato oni koji su prošli taj put znaju, koliko znači kada te prepoznaju, kada ti kažu: . Ponosni smo na tebe.“
Koliko sam samo puta s ponosom nominirala ljude i udruge kojima je ova nagrada bila vjetar u leđa! Koliko sam puta vidjela suze radosnice u očima dobitnika, taj iskreni ponos dok drže kipić, dok shvaćaju da njihov trud nije prošao nezapaženo.Cesto mi je bilo jako zao jer neki nisu dobili nagrade a da se mene pitalo ja bi svima podjelila! Večernjakova domovnica je više od nekog glamuroznog skupa to je večer emocija, večer u kojoj se brišu granice i kilometri. Vecer gdje smo svi svoji unatoc razlikama ! Tesko je to objasnit!
A biti novinar u toj priči, e to je posebno ali i izazov. To nije posao, to je strast. Kada jednom osjetiš taj adrenalin, tu povezanost s kolegama, taj osjećaj da pripadaš nečemu većem od sebe, nema povratka. S godinama, postanemo više od suradnika postanemo obitelj. Kao banda koja dijeli isti san, istu strast citaj prema afterima, iste uspomene.
I iako vec dugo nisam dio tog tima, svake godine, kad se približi Domovnica, osjetim isti ponos, istu povezanost.I tako, već 19 godina, Domovnica okuplja dijasporu, slavi uspjehe i dokazuje da gdje god Hrvati odu, uvijek nađu način da budu najbolji.
Katarina Pejić
